Smrt i pogreb u doba korone: stručnjaci otvoreno govore o aktualnom problemu
ZAGREB, 27. travnja 2021. – Udruga Posmrtna pripomoć organizirala je danas stručni skup Smrt i pogreb u dobra korone kako bi javnost upozorili na drastične promjene koje proživljavamo, i neke koje tek slijede, uslijed korona krize. Na skupu su govorili stručnjaci iz različitih društvenih područja iz čijih izlaganja donosimo najznačajnije naglaske.
Ivan Markešić, naš uvaženi i citirani sociolog religije osvrnuo se povećanu smrtnost u našim životima:
„Smrt se ovom krizom iznenada vratila u naš svakodnevni život, izišla je iz anonimnosti i privatnosti. O koroni, njenim uzrocima i posljedicama, svi mediji govore i raspravljaju, ali o smrti nitko. No, zahvaljujući Nacionalnome stožeru smrt je ipak postala pravi medijski spektakl. Svakodnevno čekamo izvješće da bismo saznali koliko je naših sugrađana zaraženo, koliko ih je umrlo. Umiranje u ovome vremenu postalo je gore od smrti. A ona je potpuno medikalizirana: zbog straha od zaraze svoje najbliže nakon smrti dobivamo zapakirane u posebnim Covid-vrećama, u zatvorenom kovčegu, bez mogućnosti da im vidimo čak i lice. I ono najgore: pojava cjepiva kao vrhunski rezultat suvremene medicine na vidjelo je iznijela toliko poznatu istinu: kapitalističku neetičnost. Na sceni je, vakci-nacionalizam koji je doveo do moralnog pada zapadnoeuropske, na kršćanstvu kao religiji ljubavi stvarane civilizacije.“
Lidija Arambašić, profesorica Filozofskog fakulteta i naš najveći autoritet za tugovanje, objasnila je što se događa kad izgubimo blisku osobu:
„Na svijetu ne postoji čovjek koji nije nekoga izgubio. Po tome smo svi jednaki. Tugovanje je uobičajen, prirodni proces nakon gubitka u kojemu moramo prihvatiti činjenicu da netko nama važan više nije s nama. Gubici mogu ostaviti dugotrajne posljedice, primjerice stalno povlačenje u sebe, agresivnost, nemir, noćne more, depresivnost, anksioznost... Takve se posljedice mogu spriječiti/ublažili djelotvornom podrškom bliskih ljudi. No, oprezno s tom pomoći jer lako pogriješimo i odmognemo.“
Vesna Kovač, predsjednica Udruge Posmrtna Pripomoć koja u svojoj tradiciji dugoj točno 90 godina organizirala oko 181.000 pogreba, ističe kako su pogrebi danas bitno drugačiji, čemu se ljudi nevoljko prilagođavaju:
„Pogreb i posljednji ispraćaj dobili su novi oblik, reguliran propisima na način koji do sada nije bio uobičajen. Broj sudionika je ograničen, mjere propisane. Posebna pravila donesena su za pogrebe osoba koje umiru od ili sa bolesti COVID-19: njihova tijela stavljaju se u posebne vreće za posmrtne ostatke, nakon toga u kovinski lijes koji je hermetički zatvoren i tek tada u drveni lijes. Iako se polako navikavamo na nove okolnosti, još uvijek teško prihvaćamo nove običaje. U tradiciji našeg naroda običaji vezani uz smrt su duboko ukorijenjeni i teško je očekivati da će nešto novo biti u kratkom vremenu prihvaćeno.“
Elvira Koić koja liječi psihijatrijske bolesnike u Općoj bolnici Popovača upozorava na povećani broj suicida: „Poznata je činjenica, koja se potvrđuje i tijekom pandemije COVID-19, da se broj suicida smanjuje u vremenima kolektivne životne ugroze. Međutim, najnovija istraživanja pokazuju kako se nakon pandemije taj broj povećava čime povećava i stvarni broj žrtava COVID-19. Stoga je doslovno od životne važnosti već sada se angažirati u prevenciji suicida i pojačati nadzor nad faktorima rizika.Preventivno najjače djeluje identificiranje rizičnih faktora i rizičnih populacija te osnaživanje metoda suočavanja sa posljedicama, kao što su pozitivizam, optimizam, nada, kolektivni duh uzajamne podrške. Važne su aktivnosti javnog zdravstva, sociokulturno okruženje, iskustva pružatelja usluga mentalnog zdravlja, iskustva ranjive populacije i pacijenata pogođenih COVID-19.“
Fra Ante Vučković s Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Splitu upozorava na važne pripreme za smrt:
„Na pozadini dvije najznačajnije smrti zapadne kulture, one Sokratove i one Isusa Krista, naznačuju se sržni elementi koje su nam djelomično ili sasvim uskraćeni u vremenu pandemije promatrajući ih iz perspektive umiranja, smrti, pogreba i žalovanja. No, uskraćenosti koje prate odlaske naših najbližih i prijete nama samima nisu ni smanjile, ni izbrisale naše potrebe, očekivanja i prava. Unatoč našem izgurivanju smrti iz svakodnevice, sve se jasnije pojavljuje potreba za zaboravljenim umijećem pripreme na smrt.“
|
